Bio jedan mali dječak koji je imao jako lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom ukuca jedan čavao u ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala al svakim danom se taj broj smanjivao.Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj dnevno zakucanih čavala se naglo smanjio. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio. Bio je ponosan na sebe.Otac mu je tada rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista." Rupe se ne mogu popraviti.
Možeš čovjeka ubosti nozem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
Potrudi se kontrolirati svoje ponašanje i kad si izazvan jer možeš reći nešto što ćeš poslije zažaliti. A rane koje ostaju su ne izlječive.
Nema komentara:
Objavi komentar