Čovjek i Bog

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ševa zapjeva……ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”, i grmljavina se prolomi nebom…...ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja……ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”....I život se rodi……ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka……ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…

Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.
A.B.Šimić